E... Pitao sam je... Jesam stvarno... Skupio sam hrabrosti i prisao joj... Pogledao je i rekao sve sto imam... Onda ona prelepo izgovara : ,, Volela bih da budem sa tobom". Presrecan sam... Srce lupa k'o ludo, hoce da izadje napolje... Prilazim joj, priblizavam je sebi i svoje usne priblizavam njenima... I taman kad sam mislio da cu osetiti sladak ukus usana savrsenstva, ona se izmacinje i cujem: ,, A ne, necu ja, imam decka..." JAOOOOOOO... Kad nisam umro tu... Nisam znao sta da kazem, ostadoh bez teksta...
,,Pa sto si mi onda rekla da bi bila sa mnom?"
,,Pa, bila bih ja sa tobom, ali sada imam decka... Cekaj ti mene malo ja cu brzo da raskinem sa njim mene decko brzo smori..."
Tada sam shvatio da je moje savrsenstvo pomalo... pa ne previse pametno i da ce tu biti verovatno neka kratkotrajna tinejdzerska vezica u buducnosti... He,he a stvarno sam se ponadao...
Nekad zastanem i jednostavno ne znam sta da radim...Da li da pokusam, da li opet da se okrenem i prospustm jos jednu sjajnu, idealnu priliku... Gledam je krisom, cekam da mi se nasmeje u hodniku... Njeno lice u meni budi neku cudnu toplotu... Nocu lezem sa zeljom da je sanjam, budim se sa zeljom da je vidim... Cekam njen cim, njenu poruku... Telefon zazvoni, a ja se nadam da je ona... Srce mi nezno zatreperi kada pomislim na nju... Pokusavam da shvatim svoje razmisljanje... Bojim se da odem kod nje, da joj kazem sta mislim, sta osecam, sta zelim... Mislim odbice me, a ja sve mislim da je mnogo bolje to sto cu da ostanem po strani i ne pokusam nista... Tako je lepa... Ponovo pravim istu gresku... Idealizujem je... Sta cu, tako se osecam... Normalno je da idealizujete nekog ko vam se svidja... A cujem price, kazu da je... Ne zelim da verujem u to... Zasto ne mogu da je poljubim nezno, da joj sapnem tiho koliko mi znaci... Zelim da ona to zna, da zna da danas disem za nju... Zelim je pored sebe, zelim je u svom zagrljaju... A kazem da je ne volim...
Bavim se odbojkom od kada znam za sebe...Vec sam postigao odredjene uspehe i naravno zeleo bih jednog dana da odem i u inostranstvo. E sad tu se javlja problem. Ovih dana FIVB (svetska odbojkaska federacija) donosi zakon u kome se broj stranaca u ekipi smanjuje na 3 u celom timu. Naravno u evropskim federacijama igraci koji dolaze iz zemalja Evropske unije se ne tretiraju kao stranci. Cujem, pricaju ovi nasi odrasli kako se bira 11. maja izmedju puta ka Evropi i borbe za Kosovo... Pa sta vi mislite za sta sam ja? Ljudi, mi smo svi vec polu-amerikanci i polu-evropljani. Sta sad nosite na sebi? Pa verovatno Nike patike, addidas trenerku, reebok carape, la costa kosulju, francuske parfeme... Zasto mi ne bi uslu u tu (J)Evropu i sve to nosili za dz... Tetka mi je donela iz francuske jaknu koju je platila 10 E, pa zasto je onda ta jakna u Knezu 10000 dinara? Dajte bre ljudi, omladino, tinejdzeri, klinci...Nema sta da se bira...Drustvo,e shvatite mi smo vec u Evropi...Pazite,ja kakav god da nas standard bude za 10 godina zelim da obidjem svet,da prosirim svoje vidike,da vidim i te Francuskinje... Da vidim i tu Ajfelovu kulu, taj Kineski zid, taj Kip slobode... Pa sto ne bih onda mogao da sve te zemlje posetim bez vize,bez cekanja u redu,bez gomile papira... Zelim da igram odbojku u Italiji, da mi engleski nije strani jezik, da mogu da skoknem do Moskve na vikend... Hocu da moja zemlja nema granica. Hocu da se druzim sa Hrvatima, Bosnjacima, Makedoncima, Britancima, Francuzima... Necu bre da mrzim zato sto tako treba... Necu da kradem jer to svi rade, necu da lomim, necu da budem Balkanac. Hocu da se SRBIJA u svetu spominje po lepim stvarima, po nasim uspesima... Zasto rat, nasilje, pljacke? Necu da me je sramota sto sam Srbin!!! Sebe vidim ovde,ali ako nam ne bude bilo bolje,a ja budem imao priliku da odem napolje... Odo' ja... Hajde da otvorimo oci, da se opametimo, gubite nas... Vase najbolje klince... Pazite sta radite...
Odlucio sam se za ovaj korak,dnosno za otvaranje svog bloga iz veoma jednostavnog razloga...Zelim da me ljudi upoznaju i da shvate da moja generacija i nije bas toliko sjebana kao sto svi misle...Eto,ja kao jedan 15-godisnjak ne zalim se ni na sta...Roditelji,poljoprivrednici, obezbedju ju mi osnovne uslove zivota,a ja se trudim da ispunjavam sve svoje obaveze,pomazem koliko mogu...Da li se islati voditi moj zivot...rvo treba reci kakav je to zivot...Svakog dana putujem u drugi grad u skolu,nekih 40 minuta puta...Provedem u skoli 5-6 sati,odem po torbu i odem na trening...Cesto kod kuce ostajem samo da prespavam,a po ceo dan se zezam po autobusu i skoli i hali...Tesko? Nije. Treba imati odredjeni cilj,pravac,ravnu liniju od koje ne treba istupati,a imam i vremena sa ortake,devojku,pa i provod... Ne pijem,ne pusin, ne daj boze da se drogiram... Sportista sam i tako zivim... Volim da se zezam, salu prihvatam i znam da se salim,volim da se smejem i da se drugi oko mene smeju... Volim lepe devojke,volim prolece i sunce... Vetar ne podnosim ni sivo nebo... Kazem vam dobar dan...Bez do vidjenja,bice mene ovde jos puno... He,he...Druzenje pocinje...